Da se kojim čudom sa Meduna javio kučki vojvoda Marko Miljanov, prije bi odmahnuo rukom no što bi perom „posjekao” ono o čemu i o kome piše istoričar, muzejski savjetnik i kustos Muzeja Marko Miljanov dr Vukić Ilinčić.
Ne bih trošio ni slovo o ovome čega nema da Ilinčić nije promijenio adresu i, umjesto da poje o svom direktoru, on piše predsjedniku Udruženja književnika Crne Gore i vlasniku kompanije „Carine” koji već godinama uručuju najveće književno priznanje, nagradu „Marko Miljanov”, za koju velikani pjesništva kažu da se najdalje čuje i da nikada ne blijedi.
Razumijem Ilinčića, nije mu lako među koalicionim talentima čija se čula i prije nego su na svijet progledali.
Ne želim braniti Udruženje književnika Crne Gore ni bilo koga od JU Muzeji i galerije, posebno ne od Seada Đokaja. Ne znam ni da je direktor, ni čime se bavi. Raduje me da je Đokaj direktor na drevnom Medunskom gradu. O kadrovanju „koalicionih intelektualaca” ima ko da brine. Mene ne brine Marko, on je zabrinuo Đokaja i njegovu instituciju i poneke koji mu pomažu iz tamo nekog plemenskog udruženja.
Ilinčić je u pravu kada kaže da su nekada prvaci muzeja govorili na uručenju nagrade književnicima i tako radi obrazovani i civilizovani svijet koji pripada kulturi, pismu i jeziku, a ne partijskim i vjerskim fermanima. Niko u istoriji JU Muzej i galerije Podgorice nije osporavao niti zabranjivao da se pred rodnom kućom Marka Miljanova zatvore vrata piscima ili bilo kome ko nastavlja njegovu duhovnu lozu. Čak je gostima iz Albanije upravo gospodin Ilinčić u ponoć otvarao dveri ovog znamenitog zdanja, na čemu mu nema zamjerke. I treba svijet da vidi šta imamo, ali i da sazna kakvi neki jesu. Valjalo bi da takvi nijesu, i ne bi ni bili da su pročitali bilo koju stranu iz Markovih „Primjera čojstva i junaštva“.
Ilinčić navodi i ime prethodnog direktora Nika Martinovića, za kojeg se mora kazati istina da je bio upoznat sa aktivnostima književika i da je ispoštovao višedecenijsku tradiciju uručenja književne nagrade „Marko Miljanov“. Nije govorio na tim manifestacijama, jer, priznajem da nije bio ni zvan. I to je greška. Da je Đokaj sjeo u njegovu stolicu evo i to se ču. I ne smeta mi. I treba. I srećno nam bilo. Samo da Đokaj bar malo razumije kako Marko i sva znamenja Njegoševa svjetovne, najveličanstvenije Crne Gore nijesu samo njegova. Ako jesu, onda onaj srditi vojvoda na Medunu bar nekim tragom pripada Kučima, Popovićima, Crnogorcima, Srbima i nama piscima.
U dobroj namjeri hoću da podsjetim Đokaja da je Marko napisao veličanstvene stranice u slavu Malisora i njihovog čojstva i junaštva, a danas bi zabranio pripadnicima Markovog naroda da dodjeljuju najveću književnu nagradu u Markovu slavu.
To što Đokajeva institucija namjerava, prema kazivanju Vukića, da Markovu kuću zatvori – i treba. Sve takve institucije čiji se velikani nijesu za života izjasnili da pripadaju Đeljoševoj koaliciji treba zakatančiti, podići bedeme da ih ni soko preletjeti ne može. Može i tako, samo ne treba zaboraviti da se Marko i njegovo djelo kao i književna riječ pisaca Udruženja književnika Crne Gore neće moći u „lance vezati“, već će svjedočiti o Markovim primjerima čojstva i junaštva i nedjelima onih koji urušavaju duhovnu vertikalu Crne Gore. I na kraju, obavještavamo direktora JU Muzeji i galerije Podgorice, Seada Đokaja da će i naredne godine, na Markov dan, ispred kuće-muzeja na Medunu biti uručena nagrada „Marko Miljanov“.
Čekamo Vas da se poklonite vojvodi.
Razumije se, i piscima.
Novica Đurić, predsjednik Udruženja književnika Crne Gore